NLP coach

Iz coaching prakse: PRIHVATANJE

Prihvatanje određenog stanja, situacije, osobe je prvi i neizbježni korak da bi uopšte moglo doći do kvalitetne promjene ili poboljšanja.
Ako osjećate tugu, neraspoloženje, razočarenje, ljutnju, imate neku dijagnozu ili neko vama bitan ima dijagnozu...prvo treba prihvatiti da je to trenutno tako i dopustiti sebi da u potpunosti doživite i proživite tu emociju. Ne da bježite od nje, ne da skrećete misli na nešto drugo, da se zavaravate i pravite pred drugim da je sve u redu. Na taj način samo potiskujete emocije i pogoršavate situaciju. Ne krivite sebe zbog tog osjećaja i ne tražite krivca u drugome. Samo prihvatite i u potpunosti proživite sve što osjećate.
Nastupiće olakšanje, a onda iz toga stanja donosite odluku šta i kako dalje.
Ako ima neko da vas vodi kroz taj proces, biće puno lakše i brže, a ako ne, onda vježbajte sami. "Hvatajte" svoje emocije, proživite ih i propustite kroz sebe.

Iz coaching prakse: POTREBA ZA MOĆI
U radu s ljudima često se pokaže da potreba za kontrolom, dominacijom ili „imati zadnju riječ“ nema veze sa snagom.
Iza nje je najčešće strah.
Strah da ću izgubiti vrijednost ako popustim.
Strah da ću biti zanemaren/a ako ne upravljam situacijom.
Strah da ću biti povrijeđen/a ako nemam kontrolu.
Ego tada gradi uvjerenje:
Vrijedim samo ako imam moć.
U coachingu se zato ne bavimo ponašanjem, nego pitanjima ispod njega:
– Šta bi se desilo kada ne bih kontrolisao/la?
– Ko sam ja ako nemam uticaj?
– Kada sam prvi put naučio/la da moram biti „iznad“ da bih bio/la siguran/na?
Kada se ti odgovori osvijeste, otvara se prostor za drugačiji odnos prema sebi i drugima.
Moć tada prestaje biti potreba.
Postaje izbor.
Prepoznajete li ovaj obrazac – kod sebe ili u odnosima s drugima?

Iz coaching prakse: PERFEKCIONIZAM

Osnovno pitanje koje razoružava perfekcionistu je:
Šta je najgore što se može desiti ako to ne uradiš savršeno?

Podstičemo osobu da nabraja, sve dok ne dođe do straha od osude, odbijanja, omalovažavanja, mišljenja drugih...

U korijenu perfekcionizma je uvijek strah, odnosno sram.

Kada osoba to osvijesti, vraćamo se na uvjerenja, odnosno na mjesto odakle je sve počelo.

Koje rečenice, osobe, situacije su uticale na osobu da misli da vrijedi samo ako radi savršeno?
Kada se osjećao/la posramljeno?

Slijedi rad na osvještavanju i jačanju povjerenja u vlastitu vrijednost.

Idealno uvjerenje:
Vrijedim, samim tim što postojim.

Rezultati:
Dopuštam sebi da griješim, dopuštam učenje iz grešaka, razumijem druge kad griješe, dopuštam nesavršenost, dopuštam životu da bude...živim bez nepotrebnog pritiska.

Kako da prepoznamo da je ego preuzeo kontrolu nad našim životom?
Jednostavno.
Kada prosuđujemo druge, kada osuđujemo, kada komentarišemo, ismijavamo, kada se takmičimo i mislimo da smo pametniji i bolji od drugih, kada želimo da privlačimo pažnju, hvalimo se, želimo da budemo u pravu...ili, s druge strane, kada se unižavamo, plašimo, živimo u ulozi žrtve... Sve je to jezik ega.
Razvijanje svijesti podrazumijeva prepoznavanje ego obrazaca u nama i stavljanje ega pod kontrolu.
Uvijek polazimo od sebe.

Prijateljstvo ne može biti vruće - hladni odnos, odnosno kad mi trebaš tu sam, a kada mi ne trebaš zaboravim na tebe. To se zove interes i važno je naučiti razlikovati ta dva pojma da ne bi došlo do razočarenja. S druge strane i razočarenje može biti velika životna lekcija ako sebi dopustimo da učimo iz nje 🙂.

Često smo zaokupljeni vlastitim mislima i unutrašnjim dijalogom, tako da ne primjećujemo ljepote i bogatstvo Univerzuma, darove od Boga...A život prolazi.
I kada ti je najteže i misliš da su tvoje brige najveće na svijetu, zastani na trenutak i otvori sva svoja čula: posmatraj prirodu, drveće, travu, cvijeće, oblake koji plove nebom, osluškuj njene zvukove, cvrkut ptica, vjetar u krošnjama, osjeti tlo pod nogama, vazduh na svom licu i osjeti mir. Zadrži se što duže u tom modu i vježbaj svaki dan. Vrlo brzo ćeš upoznati novu dimenziju života i značajno "olabaviti" svoje brige.

Ako imaš potrebu da se sviđaš drugim ljudima, provjeri koliko se sviđaš sam/ sama sebi!

Različiti ljudi će imati različita mišljenja o nama. Čije mišljenje je, onda, ispravno? Svako od nas će reći da je to ono mišljenje koje se nama najviše dopada. A šta je sa onim mišljenjima koja nam se ne dopadaju?
Isto tako, mi ćemo imati različita mišljenja o drugim ljudima. Neka od njih će biti pozitivna, a neka negativna. Dok mi imamo negativno mišljenje o nekom čovjeku, neko drugi će sigurno imati pozitivno mišljenje o tom istom čovjeku. Ko je sad u pravu?
Nečije mišljenje je, u stvari, samo lična percepcija osobe uslovljena nizom faktora i zbog toga mu ne smijemo pridavati veliku važnost, bilo da se radi o pozitivnom ili negativnom mišljenju.

Ono u šta vjerujemo određuje naš život. Uvjerenja stičemo od najranijeg djetinjstva kada gledamo šta rade naši roditelji i okruženje, šta pričaju, koje nam poruke šalju. Poruke mogu biti verbalne i neverbalne. A opet, svako od nas na svoj način prima, prerađuje i doživljava poruku i u skladu sa tim određuje svoje ponašanje i vremenom formira određeno uvjerenje o nekome ili nečemu. Uvjerenja postaju sastavni dio našeg života, a većina ljudi ih nije ni svjesna. Ako neko živi uvjerenje da je život najljepši dar, onda će se tako i ponašati, cijeniti život i radovati se svakom novom danu, bez obzira na probleme koji se pojavljuju. Biće usmjeren na rješenje. Ako neko živi uvjerenje da je život patnja, za njega će život i biti patnja i u svakoj situaciji će tražiti nešto negativno. Bitno je znati da se uvjerenja mogu mijenjati, a samim tim i naš pogled na život. Međutim, mali broj ljudi se upušta u svjesnu promjenu svojih uvjerenja i nastavlja živjeti život u svojoj zaglavljenosti. Misle da im je to sudbina ili da su jednostavno takvi. Ali to je tako daleko od istine.

Nekada se osjećamo loše, neraspoloženi smo, možda tužni. Važno je prepoznati taj osjećaj u sebi i prihvatiti ga. Samim prihvatanjem, već smo sebi olakšali bar malo. Bitno je ne zadržavati se dugo u tom stanju. Koristilo bi nam da prošetamo malo na svježem vazduhu ili možda da odspavamo, a onda da potražimo bar pet stvari koje su dobre u našem životu ( na primjer, živa sam, mogu da hodam, mogu da vidim, čujem...neko ne može). Potrebno je pažnju usmjeravati na sve više i više dobrih stvari u vlastitom životu, neupoređujući se sa životima drugih. Njih je u ovoj vježbi fokusa potrebno zanemariti. Što više budete svjesno ponavljali ovu vježbu, lakše ćete pronalaziti radost života.

Ljudi su skloni da osuđuju druge ljude i lijepe im razne etikete, bez da razumiju zašto se neko ponaša tako što se ponaša. Razumijevanje ne znači odobravanje. Razumijevanje nam pomaže da zadržimo vlastiti mir i odupremo se razarajućim emocijama ljutnje, bijesa, mržnje, zavisti...

Postoje dva jednostavna načina da provjerimo koliko smo sigurni u sebe. Prvo, trebamo se upitati koliko su nam važni komentari drugih ljudi. Drugo, koliko mi imamo potrebu da komentarišemo druge ljude. Bitno je da iskreno odgovorimo sami sebi.
Kada komentarišemo druge mi ustvari tražimo da se još neko složi sa našim mišljenjem, što je upečatljiv znak nesigurnosti u samog sebe.