DDZ yoga & bodywork

Ne treba čekati da nešto zaboli da bismo si dali predah.
Shiatsu radi na tome da tijelo samo pronađe ravnotežu prije nego napetost postane problem.

Rezervirajte termin kroz inbox i dočekajte jesen s lakoćom.

Jel se i vama učini kao da ste se ulijenili po ovim vrućinama??

Kod ovakvih temperatura, organizam neprestano radi na tome da vas ohladi i održi na stabilnih 36.6°C. Krv se preusmjerava prema koži da se rashladi, srce kuca brže i svi ti procesi troše energiju. To je ona ista energija koju biste inače potrošili na koncentraciju, snagu ili volju da uopće ustanete s kauča.
Osjećaj usporenosti zapravo sasvim je logičan odgovor organizma na stres kojem je izložen. Tijelo je pametno, ali trenutno ima neke druge prioritete.

Baš zato smo i mi iz studija odlučili poslušati vlastiti savjet pa smo otišli na kolektivni godišnji 😊 jer ako već propovijedamo usporavanje, red je da to i sami primijenimo...

Vidimo se uskoro, odmorni i spremni da vam opet pomognemo pronaći tu ravnotežu. 🌿

Motivacija traje do prve prepreke. Cilj traje do rezultata.
Tako je i s praksom, s poslom, sa svime što stvarno vrijedi. Ljudi rijetko odustaju jer im je teško, nego su usput zaboravili zašto su uopće krenuli.

Zato vrijedi s vremena na vrijeme stati i podsjetiti se zašto nam je uopće važno to što radimo. 🤍

Ljeti nam se rutina zna malo raspasti. Putovanja, koferi, novi krevet, drugi raspored...
No ne treba nam prostirka ni tišina studija da zadržimo praksu. Dovoljno je par minuta na terasi, ujutro prije kave ili navečer kad sunce zalazi. Par pozdrava suncu, malo istezanja, nekoliko dubljih udisaja i tijelo to već prepozna, čak i kad je sve ostalo oko vas drugačije.
Cilj je da se ne izgubimo potpuno iz svog tijela dok uživamo u svemu ostalom.

Pa ako ove ljeto uhvatite par minuta za sebe, negdje između kupanja i večere, to će već biti dovoljno. 🤍

Ljeti kad odemo do mora, u šumu, na planinu nakon nekog vremena samo osjetimo da nam se ramena spuste. Netko kaže "baš mi je ovo trebalo" i svi se slažemo, iako ni sami ne znamo točno zašto.
Nije da priroda riješi ijedan problem. Posao nas i dalje čeka, mailovi se gomilaju, ali dok gledamo valove ili krošnje kako se njišu, jednostavno prestanemo razmišljati o tome. Nije da se trudimo prestati, dogodi se samo od sebe.
Možda to i je cijela poanta. Nije bijeg od svega, nego pauza od toga da nam je sve stalno u glavi.
Zato poslije šetnje uz more ili kroz šumu možemo lakše disati.

🤍 Gdje se vi najlakše osjećate "kao kod kuće"? More, šuma, planina, ili nešto sasvim četvrto?

Ljeti gotovo spontano češće hodamo bosi. Po travi, pijesku, toplom kamenu ili vlastitom dvorištu. I zanimljivo je kako nam to često jednostavno godi. Tada na trenutak usporimo, osjetimo podlogu pod stopalima, toplinu sunca, povjetarac ili hladnoću trave. Umjesto da jurimo od jedne obaveze do druge, pažnja nam se na kratko vrati onome što se događa upravo sada.

Ne mora svaki trenutak imati veliku svrhu ili donijeti neku veliku promjenu. Nekad je i to dovoljno, samo izuti cipele, prošetati nekoliko minuta bosih nogu i dopustiti si malo više prisutnosti u vlastitom danu.

Ljeto nas na to podsjeti bolje nego bilo koje drugo godišnje doba.

🤍 Hoćete li ovog tjedna pronaći nekoliko minuta za šetnju bosih nogu?

Prije nego što naučimo govoriti, svijet upoznajemo kroz dodir. Kroz zagrljaj, držanje za ruku, osjećaj sigurnosti i blizine...

Možda zato dodir i kasnije u životu ima tako posebnu snagu. Ne rješava sve, ali ponekad kaže više od riječi.

🤍 Želim vam da ovaj tjedan ne zaboravite koliko malo pažnje i topline može značiti.
I drugima, i sebi.

Zanimljivo koliko nježnosti i razumijevanja imamo za druge ljude.

Kad nam prijateljica kaže da je umorna, kažemo joj da se odmori. Kad netko prolazi kroz težak period, kažemo mu da bude strpljiv sa sobom. Kad netko pogriješi, često ga uvjeravamo da je to normalno i ljudski.

A onda iste te stvari nekako zaboravimo primijeniti na sebe. Sebi govorimo da moramo izdržati još malo. Da ne pretjerujemo. Da nije vrijeme za odmor. Da smo trebali bolje, više ili brže. I ponekad se pitam zašto nam je toliko lakše imati razumijevanja za druge nego za sebe?

Sebe gledamo izbliza. Vidimo sve svoje pogreške, sve ono što nismo napravili i sve što još trebamo riješiti. No možda bismo si s vremena na vrijeme mogli dati isti savjet koji bismo dali nekome koga volimo. I to ne zato što smo lijeni ili slabi, nego zato što smo ljudi.

💌 Koji biste savjet danas dali nekome do koga vam je stalo? I možete li ga barem malo primijeniti i na sebe?

Nekad uhvatim i samu sebe kako posežem za mobitelom čim se pojavi i najmanji prazan prostor u danu. Nije to nešto zbog čega se želim osuđivati, jer mislim da to većina nas radi vrlo automatski, ali pitam se kad smo prestali puštati tim malim praznim trenucima da jednostavno postoje?

Možda dosada nije nešto što moramo odmah prekinuti. Prazan hod kroz dan ne mora biti izgubljeno vrijeme. Možda baš to može biti taj trenutak u kojem dah postane mirniji, a misli krenu sporijim putem.

Voljela bih da se češće sjetimo da ne moramo svaki trenutak ispuniti. Da smijemo čekati bez skrolanja, hodati bez slušalica, sjediti bez plana i pustiti da nekoliko minuta bude obično, tiho i možda malo dosadno. Možda nam ne treba uvijek još sadržaja, još informacija, još nečega što će ispuniti svaki slobodan trenutak. Možda nam ponekad treba malo dosade. Malo tog tihog međuprostora u kojem se ništa posebno ne događa, a ipak polako dolazimo sebi.

Kada ste zadnji put prigrlili dosadu?

Ljeti baš posebno lako zaboravimo na ono najosnovnije.
Zanimljivo kako se nekad sve popravi s jednom čašom vode.